Povijest - domovinski rat u Zatonu

Kao i čitavu Hrvatsku, političke struje i vjetrovi zahvatili su i Zaton u 1990. godini. Ovdje su posebno mladi ljudi, radnici i seljaci, đaci i studenti, dobro prosuđivali događaje što su se redali u Jugoslaviji. Bilo im je jasno kako srpski nacionalisti žele dobro iskoristiti slom socijalističkog sustava i prigrabiti hrvatske gradove i zemlju, naročito morsku obalu.

Potomci antifašista i ostali mještani rado su prihvaćali ideju pomirenja među samim Hrvatima. Već početkom godine, točno 20. ožujka 1990., osnovan je u Zatonu ogranak Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), a na čelo su mu stali Mile Martinović Živkov kao predsjednik, prof. Elida Pamić kao dopredsjednica, Marijan Mrša Ivin kao tajnik i Miroslav Ajduković Vicin kao rizničar.

Dana 16. lipnja 1990. g. izabran je Marinko Mrša pok. Frane za predsjednika Mjesne zajednice. U siječnju 1991. g. osnovana je Civilna zaštita i Krizni štab mjesta. Zapovjednik Kriznog štaba bio je Marinko Mrša. Uvedeno je stalno dežurstvo i veza sa Kriznim štabom u Šibeniku. Dana 22. siječnja 1991. bilo je osam Zatonjana uključeno u jedinice MUP-a. Ostali dragovoljci i članovi stranke počeli su vježbati malobrojnim oružjem što su ga prikupili radi obrane od eventualnog napada. Osnovana je organizacija Crvenog križa i sanitetska jedinica sa tri desetine mladih žena i djevojaka, a vodio ih je i uvježbavao medicinski brat Mladen Kulaš, sin pok. Šime.

Koncem lipnja 1991.g. poveo je Čoga svoju jedinicu na područje skradinskog zaleđa, a od 10. srpnja nalazi se stalno na području skradinskog zaleđa, kamo se često zalijeću neregularne srpske jedinice pod zaštitom Jugo-armije. Sve ih je vodio pukovnik Ratko Mladić, kasnije general i ratni zločinac. Do 16. rujna 1991. u ovoj jedinici bilo je 87 dragovoljaca iz Zatona. Dugo vremena jugoslavenska Vlada i Armija proturale su parolu kako Armija nastoji razdvajati posvađene Srbe i Hrvate, smiriti ih i razoružati. Dana 16. rujna 1991. Jugo-armija je sve to javno demantirala: bez ikakva povoda ili izazova (oko Šibenika nije bilo borbi) uputili su iz područja Knina jaku tenkovsku jedinicu sa oko 40 tenkova i mnogo pratećih kola, s namjerom da zauzmu Šibenski most i napadnu grad sa zapadne strane. Paravojne jedinice nisu vodili sa sobom.

Nakon prolaska preko mjesta Gaćeleze, tenkovi su se razdvojili na dvije ceste, od kojih jedna vodi u Zaton. Kad je skupina tenkova došla u Zaton, svi stanovnici mjesta pozatvarali su se u kuće, a iz tenka su izašla dva – tri oficira. Stanovnici iz obližnjih kuća čuli su kako jedan govori: ''Kud me je poslao u p… materinu kroz ovaj klanac, mogli su me kamenjem tući''. Zatim su polako krenuli prema mostu.

- Zatonski David protiv Golijata
U štabu bojnika Čoge u Velikoj Glavi čuli su, preko radio veze, kako je kolona tenkova krenula prema Zatonu. Znali su kako u Zatonu nije prisutna nijedna hrvatska jedinica, niti Zatonjani imaju oružja. Odlučeno je da prema Zatonu odmah pođe jedna izvidnica, četvorica boraca u osobnom automobilu. Imali su četiri puške i jednu zolju. Vodio ih je poručnik Mile Martinović, a s njim su još bili Zatonjani: Ante Mrša (Okac), Ivica Živković (Čiko) i Ante Kulaš Tomin. Projurili su preko Bilica i Šibenika i za čas se našli na Šibenskom mostu, pretpostavljajući da se tenkovi još nalaze oko Zatona.

Prešli su most – ''nešto iza 19 sati'' – kaže Martinović, a onda, iz prve krivine kao avet u predvečerje, pojavio se tenk na maloj udaljenosti. Samo par sekundi trebalo im je da se nađu u gustoj makiji uz cestu. Ante Kulaš imao je u rukama zolju, kakvu još nikad nije rabio. Kako je udaljenost bila oko 100 metara, uspio je pogoditi tenk, presjeći mu gusjenice i – kolona je stala. Oni su se kotrljali kroz gustu makiju i uspjeli izbjeći rafale iz tenkova. Grdno su se prestrašili. Anti je potekla krv iz ušiju, jer nije znao da su mu bili potrebni posebni čepovi za uši uz ovo oružje. Nitko ne zna kako su ''drugovi'' iz tenka doživjeli ovaj pogodak. I njihov je strah morao imati velike oči. Mogli su pomisliti kako je pred njima – dobro naoružana desetina!

Profesor Ivo Livaković u svojoj knjizi ''OBADVA …OBADVA …'' pisanoj neposredno nakon bitke za Šibenik, na str. 43 spominje borbe 16. rujna 1991. oko mosta. ''U 19,48 čuju se sa Šibenskog mosta dvije detonacije i rafalna paljba. Tom prilikom nadomak mostu došlo je do okršaja i jedan je tenk uništen''. U opisu situacije oko Mosta on ne navodi nijednu hrvatsku jedinicu ili skupinu boraca koja bi se tamo nalazila. On ne zna ni za zatonsku četvorku u automobilu ''Lada'', što ga je nakon toga jedan tenk pregazio. Kroz osam dana napadaja na Šibenik od svih rodova jugovojske: tenkova, helikoptera i aviona, brodova te posade iz kasarni, mnoge činjenice i događaji ostali su nezabilježeni ili ne protumačeni. Zna se i pamti samo da je ljubav za obranu slobode nadjačala čelik i barut!

O slučaju Zatonske četvorke koja je pogodila prvi tenk bilo je dvaput pisano i u Slobodnoj Dalmaciji. Novinarka prvi put nije mogla doznati imena ovih mladića, za opis njihova – sretnog, ali i junačkog djela! Kninski stratezi očekivali su jače borbe oko Šibenika, pa su u blizini Velike Mrdakovice, postavili ratnu bolnicu. No kad im je ratna sreća okrenula leđa – kad su topovi sa Žirja i iz Primoštena potjerali tenkove sa Mosta , bježali su ne samo tenkovi nego i kirurzi i ranjenici. Ostavili su dosta sanitetskog materijala, a jedan liječnik nije uspio ponijeti ni svoju liječničku torbu.

Profesor Livaković u nastavku piše: ''Po nalogu Kriznog štaba iz Šibenika, 18. rujna 1991. evakuirano je oko dvije trećine stanovništva iz Zatona (starije osobe, djeca i župnik) u Bilice. Zatonska četa, njih 80, iz Velike Glave, odmah je premještena na brda uz cestu Zaton – Stankovci. Mjesta Zaton i Rasline surađivala su za vrijeme rata i djelovala kao jedno tijelo, a s njima su se borili i Tišnjani sve do oslobođenja mosta. Već od 18. rujna 1991., u restoranu ''Vrulje'' i konobi ''Porat'' mještanke su kuhale dva obroka dnevno i nosile braniteljima na položaje.'' Konačno su 23. rujna 1991. Mladićevi osvajači napustili prostor oko mosta. Hrabra četvorka iz ''Lade'' nastavila je boriti se u drugoj bojni 113. brigade. Tri borca iz Zatona poginula su u borbama, a jedan je mladić poginuo od zloglasnih ''zvončića''. Bili su to naši junaci: Darko Crnica, Vedran Čoga i Vinko Ševerdija te žrtva terora Marko Bilušić. Ukupno je 213 Zatonjana bilo uključeno u operacije obrane na raznim bojištima.