Povijest - Zaton nakon II. svjetskog rata

Tek što je skupina seljaka otišla u Vojvodinu, ostalim seljacima preporučeno je upisivati se u Seljačku radnu zadrugu ''POBJEDA'', jer je došlo vrijeme kolektivnog gospodarstva. SRZ ''POBJEDA'' osnovana je u ožujku 1946. godine.

Trebalo je i ovdje uvesti jedan oblik kolektivnog gospodarstva po uzoru na sovjetske kolhoze i sovhoze, kako bi se otklonio kapitalistički oblik zemljoradnje i kulaci. Mora se odmah reći da se siromašna zatonska gospodarstva ne bi mogla svrstati ni u jedan od svjetskih gospodarskih sustava. Nakon stoljetne zapuštenosti i nazadovanja u feudalnim prilikama, kratko razdoblje nakon prvog svjetskog rata, kad je bila provedena agrarna reforma, (bez ikakve društvene pomoći), nije donijela nikakvih rezultata, osim sve ubrzanije pauperizacije seljaštva.

Naime, dok je obradivog zemljišta bilo ponešto manje, broj stanovništva je početkom dvadesetog stoljeća znatno porastao što je rezultiralo povećanom nezaposlenošću i sve većim brojem bezemljaša. Najveći dio zatonske zemljoradnje imao je karakter naturalne privrede, dok je za tržište bio namijenjen samo manji dio vinogradarstva. Osim toga, zbog ratnih prilika od 1941. do 1945. godine, vinogradi su se slabo ili nikako obrađivali, a kultura vinove loze vrlo je osjetljiva na neredovitu obradu. Tako je vinogradarstvo već bilo desetkovano.

Druga nepovoljna činjenica bila je u tome što je dotadašnja tehnika obrade zemlje bila vrlo primitivna, bez mehanizacije. Motika je još uvijek bila glavno oruđe za rad. Dok se na privatnom posjedu - gdje se rad nije morao mjeriti - motika još mogla trpjeti, u kolektivnom radu mjerenje učinka rada motikom posve je neprihvatljivo.

Za dobrovoljni ulazak u novu organizaciju prijavilo se samo desetak obitelji. Unijeli su svoje vlasništvo (sitne, jedva obradive parcele), najčešće imajući jednu motiku i eventualno magarčića. Kad je najveći broj zemljoradnika pokazao nepovjerenje prema novim odnosima, političari su ''uzeli stvar'' u svoje ruke. Po nalogu iz općinskih, kotarskih, republičkih i saveznih komiteta, pronalazili su načine kako će ostale seljake prinuditi da postanu članovi ''Kolektive''. Ubrzo je SRZ brojala oko 60 obitelji sa 170 članova. Bili su organizirani u četiri radne skupine – brigade.

Osim na postojećim vinogradima, pokušalo se uzgojem novih površina pod vinovom lozom. Na području Ravnih kotara Zadruga je dobila nekoliko hektara novih površina. Agronomi iz Šibenika pomogli su da se zasade vinogradi na novim podlogama i novim sortama. Nesreća je htjela da je to zemljište imalo visoke podzemne vode i loza nije mogla uspijevati. I udaljenost od Zatona bila je dosta velika, što je dosta kvarilo ekonomsku računicu. Uskoro je sve bilo napušteno. SRZ se bavila i ribolovom – brodovima i mrežama konfisciranim nekim ribarima. Korištena je i velika Uljara u Zatonu, također iz konfiscirane imovine.

Kako je u čitavoj Jugoslaviji pokret prelaska na socijalističko gospodarstvo u poljoprivredi loše funkcionirao, SRZ u Zatonu prekinuta je 1955. godine. Seljacima je vraćeno njihovo zemljište, ali opet u nešto lošijem stanju. Nakon što su se kolonisti vratili iz Vojvodine, a SRZ bila ugašena, svim zemljoradnicima, osobito mlađim ljudima, ostala je jedina mogućnost zaraditi kruh u šibenskoj industriji ili nekoj drugoj grani gospodarstva. Najviše ih se zaposlilo u Remontnom brodogradilištu u Mandalini. Velik priliv nekvalificirane radne snage opteretio je mladu industriju, ali su političari ''došli na svoje'' – povećao se broj radnika – proletera i članova Partije. Sve je to kako – tako funkcioniralo u uvjetima zatvorenog tržišta, u kojem autarhija mnogo obećava.