Povijest - kolonizacija u Vojvodinu

Ubrzo nakon završetka II. svjetskog rata jugoslavenska vlast imala je problema u Vojvodini, nakon što su bili silom potjerani pripadnici njemačke narodnosti i veći broj Mađara. Iza njih ostalo je mnogo praznih kuća i neobrađene zemlje.

Odlučeno je da se tamo naseli dio stanovništva iz tzv. pasivnih krajeva Dalmacije i Dalmatinske zagore te iz područja Knina. Prva skupina kolonista iz Zatona upućena je kao pokusna skupina od dvadesetak osoba. Bila su to tri bračna para sa 13 djece i jednom staricom. Krenuli su 13. veljače 1946. godine. Tridesetak dana kasnije upućena je druga skupina od 23 obitelji 59 djece i dvije starije osobe. Ukupno je u dvije skupine otišlo 128 osoba, od čega su bračni drugovi činili 34%, djeca 64% i starije osobe 2% življa.

Putovali su brodom iz Šibenika do Bakra, a dalje vlakom u teretnim vagonima. Putovanje je trajalo šest dana. Nakon dolaska na odredište – u Stanišić, smješteni su u zajedničke prostorije za dvadesetak dana. Nakon toga obitelji su dobile stanove ili pojedinačne kuće. Kod toga se osjetila razlika jer su kolonisti s područja Knina najčešće dobivali veće i bogatije kuće. Zatonjani su dobivali znatno skromnije objekte i manje posjede. Tome treba dodati i činjenicu kako je dobar dio odraslih iz Zatona bio slabog zdravlja i jedva sposoban za fizički rad na polju. Trebalo je ovladati novom tehnologijom rada na obradi zemlje i uzgoju biljaka različitih od onih u Zatonu.

I klimatske prilike bile su drugačije i nepovoljnije od onih u Zatonu, a za neke osobe i posve neprihvatljive. Nakon nekoliko mjeseci boravka u Stanišiću, već su se počeli javljati kandidati koji se žele vratiti u Zaton. To nije bilo poželjno s političkog stajališta pa se sprječavalo birokratskim metodama. Konačno je veći broj kolonista počeo napuštati kuće i zemlju te se u skupinama vraćati. Do konca 1948. godine, svi su se kolonisti (osim jedne obitelji) vratili u Zaton i u svojim vrećama i zavežljajima ponijeli dio ljetine i pokretne imovine iz stanova.