Povijest - Zaton u antifašističkoj borbi

Događaji iz drugog svjetskog rata, iz antifašističke borbe u kojoj su Zatonjani aktivno sudjelovali, bili su brojni i burni i njima se nijedno razdoblje iz duge prošlosti Zatona ne može uspoređivati.

Događanja u drugom svjetskom ratu znatno su utjecala na broj stanovnika Zatona poslije 1941. godine. Godine 1939. bilo je u Zatonu 1600 stanovnika, a prema popisu 1953. g. bilo ih je 1264 ili 21% manje. Osim 230 osoba poginulih u ratu, na smanjenje je utjecao i odlazak na rad u druga mjesta te bijeg u inozemstvo. Samo poginulih bilo je 14,4% od ukupnog broja, a to je vrlo visok postotak.

Talijani su pogubljenja organizirali javno u cilju zastrašivanja stanovništva. Zvjerstva su počela ujesen 1942. g. Na dan 2. listopada Talijani su na ulicama pobili 9 muškaraca i njihova tijela pobacali u more u zatonskoj luci. Dana 2. studenog 1942. pokupili su sve muškarce od 16 do 60 godina i samo tom zgodom odveli njih 250 u logor na otoku Molat. Obrazloženje je bilo da su partizani kod Vodica napali njihovu vojsku. Članovi obitelji onih u partizanima već su ranije bili deportirani na otok Molat.

Godina 1943. bila je najteža. Koncem ožujka došlo je u Zatonu nekoliko fašističkih oficira i tajnik fascia iz Šibenika. Donijeli su odluku da se Zaton ne spali, već da se totalno blokira i pretvori u logor. Nitko nije smio ulaziti ni izlaziti iz sela pod prijetnjom smrtne kazne.

U Zatonu je već prije toga bio spaljen veći broj kuća. Dana 9. lipnja 1943. dovedeni su s Molata kao taoci i strijeljani trojica Zatonjana (Nine Martinović, Rudolf Mrša i Roko Jurić). Na dan 13. lipnja 1943. sakupili su vojnici po kućama 16 Zatonjana i dvojicu iz drugih mjesta, odveli ih na mjesno groblje i bez suđenja strijeljali ih nad otvorenim rakama. Ukupno su talijanski vojnici u Zatonu ubili 43 nenaoružane osobe. Partizanski rat, u kojem su Zatonjani uglavnom sudjelovali, imao je različite ciljeve. Jedan od tih ciljeva bio je rušenje dinastije Karađorđevića. Hrvatska bi 1991. godine mnogo teže prošla da je na čelu države bila neka reakcionarna dinastija.

U borbi sa četnicima kralja Petra, 21 čovjek iz Zatona ostavio je kosti po bespućima Sutjeske i Crne Gore. Bio je to velik doprinos osamstogodišnjem plamenu za slobodu Hrvatske. Drugi, češće isticani cilj partizanskog rata bio je san o društvenom uređenju, o raju na zemlji. Za taj cilj svaka je žrtva bila neznatna. Nisu samo zatonski komunisti u drugarstvu služili jednom sustavu koji je bio mješavina terora i bratstva. Iako ovaj sustav u samom Zatonu nije poprimao onako žalosne oblike kao u nekim drugim krajevima naše zemlje ili svijeta, bila je to groteskna laž koja se prodavala za najveću istinu i koja je doslovno ''žderala svoju djecu''.

Nije praktično uspoređivati malo selo sa čitavim državama, ali ipak se može dobiti dojam veličine. Tako je na 1000 stanovnika Jugoslavija izgubila 108 ljudi, SSSR 40, Poljska 220, a sam Zaton 144 žrtve. Talijanski okupator spalio je u Zatonu 64 kuće. Kroz talijanske logore prošlo je 580 Zatonjana, od toga najveći broj u zloglasnom logoru na otoku Molatu. Više od polovine stanovnika Zatona koji su u njemu živjeli na početku rata 1941.g. na listi su onih koji su poginuli ili onih koji su prošli kroz talijanske logore i zatvore.